Vrijeme tečnog poljupca
(Himna zanosu i erosu)
Kada sve propadne, ostati će Bog i vino. (Bela Hamvas)
Prvi susret sa stvaralaštvom Axela Beckera istoga me časa asociralo na pouk Bele Hamvasa, jednog od največih srednjeeuropskih mislioca 20. stoljeća koji u svojem kapitalnom djelu „Filozofija vina“ ovaj božji nektar poistovjećuje sa samim utjelovljenjem boga. Misliti o vinu, promišljati vino i baviti se vinom znači baviti se samim sobom odnosno introspektivno tražiti boga u sebi. Ne sotonsku kap prokletstva, već upravo ono suprotno – božansku iskru. Štoviše, usudio bih se reći da baviti se vinom znači biti duboko religiozan jer vino je, kako nas Hamvas uči, jedini lijek za glupost, iskupljenje za sve grijehe, jednostavno Božji dar. Vino je ono što nas oslobađa. Dioniz, bog vina je de facto jedini pravi osloboditelj. Piti vino znači odbaciti lažni život, licemerje, hipokriziju, odbaciti lažni moral i suzbijanje svoje prave prirode. Piti vino znači osloboditi se, živjeti neposredno, čulno, duševno i umno. Himna vinu je himna slobodi, himna duši, erosu i zanosu. Slikati, oslikavati , ilustrirati, uprizoriti, učiniti vino opipljivim i vidljivim tek je uzvišeni čin i neutaživa žeđ da se taj isti božji proizvod umjetničkim činom učini još materijaliziranijim, oku dostupnijim. Otpilike poput kipareve strasti za ženom i uprizorenjem i modelacijom ženskih oblina u nekom od svojih omiljenih materijala. Analogno tome okus koji nastaje susretom nepaca i vina, Becker uprizoruje asocijativnom ulogom boje,(crvena boja Terana, Merlota, Caberneta Sauvignona, Borgonje ili pak žuto-zlatne Malvazije, bijelog ili sivog Pinota, bijelog Muškata etc..) simbolikom i nadasve tendencijama za krajnjom eliminacijom likovnih elemenata. Baš kao što prilikom pijenja vina lagano nestaje sva bol i prepuštamo se eliminaciji svega suvišnog, živimo za taj tren, uživamo u okusima i mirisima, stapamo se s voljenima u dionizijski koloplet strasti, ljubavi i užitaka čula. Vino je, kaže Hamvaš, "tečni poljubac", a pijenje vina je "najbliži srodnik ljubavi".
Kad je u pitanju rad Axela Beckera namjerno koristim termin stvaralaštvo, a ne slikarstvo unatoč spoznaji da je slikarstvo odavno nadišlo sam pojam slikarstva, pa stoga slikarski čin istovremeno smatram deplasiranim terminom koji je svoje najsjajnije dane doživljavao upravo u doba vrhunca tehnološke superiornosti zapadne civilizacije i u periodima kade je istovremeno moderna umjetnost bila najosporavanija i prozivana - ružnom. Becker upravo pripada potomstvu slavne generacije slikara čiji je „životinjski“, ludički slikarski čin prekidao sve konce s prošlošću i doslovce „oskrnavio“ sve ono što je u prošlosti znano pod pojmom „lijepih umjetnosti“. Bio je to finalni sukob stavova i ujedno najveća sudbonosna era čina oslobođenja u kontekstu povijesti umjetnosti, znan pod pojmom ekspresionizam. Upravo je to bio pouk koji dalje utjecao na sljedbenike i suvremenike ostalih pravaca kao što su DADA, futurizam, nadrealizam, pa u konačnici i minimalizam. Nije li uostalom eliminacija svega suvišnog krajnji oblik ekspresije i jasnoga stava spram određenoj situaciji? Beckerovo poigravanje sa psihičkim likovnim elementima i psihološkim aspektom slikarstva u krajnjoj su liniji ekpresivnost njegove, na prvi dojam, vrlo racionalne prirode, koja će u svojoj prostorno-iluzionističkoj igri unatoč tendencijama za pročišćenjem kadra i jasnom kompozicijskom konciznošću doživjeti svoje oslobođenje i istovremeno apoteozu. Beckerova odluka bavljenja vinom i ljubljenjem istog jasno daje do znanja da se iza naizgled kanoniziranog streotipa i uvriježene predrasude o germanskoj hladnoći i pivskoj glorifikaciji, krije topla, živa, svjetovna (jer biti svjetovan i jest najviši oblik religioznosti i samozabrane borbe i hrvanje sa samim đavlom) osoba čiji spektar interesa gravitira prema mediteranu, helenskom pojasu u kojem je kultura pijenja vina poznata još iz doba grčkih orgijastičkih gozbi gdje su dionizijske sladostrasti doživljavale svoj epilog. Čovjek je to koji germanskom organiziranošću i čudoređem propitkuje što su i kakve čari nude vinske radosti, postoji li nešto izvan okvira sjevernjačkog reda koji nota bene vlada u autorovom slikarstvu, a čija sugestivnost i prije svega orijentiranost prema čistoći i kolorizmu posjeduje - terapijsku notu. Baš kao i vino, koje je kada bi ih poškroplili njime, brže zacijeljivalo rane i samim rimskim carevima.
Misija Axela Beckera i njegove životne suputnice Romane jest upoznati i razaznati kakvoću, okuse i mirise istarskih vina. Njihove putešestije i potraga za „zlatnim runom“ na plodnom poluotoku zvanom Istra u svakom je slučaju izvrsna stvar. Prije svega, njihova analitičnost i zaljubljenost prema ovim prostorima rezultirala je odličnom publikacijom vinskog vodiča Istre u kojoj su sistrematizirani, locirani i popisani svi značajniji istarski vinari, a Ono drugo i najbitinije jest činjenica da se nakon premijerne izložbe u labinskoj galeriji Alvona gdje se predstavio hrvatskoj publici, Beckerovo stvaralaštvo i izložbena djelatnost širi na ostatak Europe. A govoreći o njegovim radovima valja napomenuti da se prije svega radi se o sliko-objektima čija narav varira od suprematistički nastrojenog izraza prema objektima čije funkcionalističko promišljanje zadire u spektar dizajna. Naime, ukoliko bi Beckerovi objekti imali svojevrsnu mašineriju kojom bi se kazaljke od vadičepa pokretale, njegove bi instalacije doista funkcionirale poput smjelih dizajnerskih riješenja i satova čija priroda nadilazi sam čin slikarstva. To su naime gotovi proizvodi koji u svojoj srži sublimiraju iskustvo Man Raya i Duchampa čija su poigravanja s gotovim proizvodima rezultirala nekim od najsmjelijih likovnih ostvaranja u povijesti čovječanstva. Na isti se način Becker služi i otvaračima za plutene čepove koje potom umeće kao ravnopravni elemet u konstrukcijama svojih radova. Na taj način dolazimo do početka priče koja dokazuje da je Ready made/reciklirani proizvod u službi umjetničkog čina analogan prizoru čovjeka kao slike božje, zrcala njega samog. Upravo o tome i govori Hamvaš kada piše o osjećaju religioznosti koji nema nikakve veze s religioznošću glavnih svjetskih religija poput kršćanstva ili islama. Osjećaj religioznosti u svojoj izvornosti, a to znači u onom obliku u kojem još uvijek nije uputno spominjati nijedno ime, a kamoli kakvog boga. Samo i isključivo osjećaj božanske prirode, božanske stvarnosti s kojom se čovjek susreo odmah na početku svog postojanja. Zbog toga mu Nietzcheova filozofija nimalo nije strana, a njegovo pisanje kao da slijedi naputak njemačkog filozofa kojeg citira i po kojem se govoriti se smije samo ovako: „cinično i bezazleno, okorjelo i rafinirano, gotovo opako pametno; a istodobno čista srca, vedro i jednostavno kao pjev ptice!“ Nisu li Axelovi naslovi poput: „Vrijeme za vino“,“ Početak“, „Kraj“, „Pola jedanaest“, „Kralj Vinko“ ili „Pjenušavo uživanje“ upravo citati koji se referiraju na biblijske teme čiji subverzivni cinizam opet zaziva nietzcheovski , cioranovski ili pak shopenhauerovski svjetovni sarkazam? Taj pomalo šeretski i zanesenjački pristup pitanju božanstva razotkriva i nešto od postmodernog osjećaja današnjeg čovjeka. Izvornu religioznost, baš kako je i tvrdio Nietzsche, možemo živjeti u svako doba ali samo unutar nas samih, a isto tako je je tvrdio i Hamvas.
Upravo stoga, Beckerovo slikarstvo jest spretan spoj modernizma, postavangardističke likovne prakse, slikarstva koje izlazi iz svoje dvodimenzionalnosti i zadire u spektar skulpture. Radi se o svojevrsnim assamblageima s iskustvom Armana, Lucia Fontatne i Yvesa Kleina, a koje će u dogledno vrijeme, zasigurno, rezulitirati još smjelijim reduktivističkim rješenjima i još naglašenijim, ali ništa manje minimalistički nastrojenim akordima unutar zadane partiture. U svakom slučaju, autor se bavi vrlo intuitivnim stvaralačkim činom i na putu je stvaranja svojeg osobnog rukopisa i stila. Ukoliko je prema Croceovoj definiciji umjetnosti umjetnost dobra u onoj mjeri u kojoj se u njoj osjeća primarni izraz, tada je slutiti da se Beckerovi najsjajniji momenti, unatoč nadvladavanju ratia, stroge preciznosti i gotovo bogobojaznog držanja pravila strogih kompozicijskih parametara, nalazi upravo u onim zgužvanim ostacima folije vinske ambalaže, razvedenim parabolama i naglašenim dijagonalama. Zakon pijenja je kao i zakon ljubavi: bilo kada, bilo gdje i bilo kako. Ali kao u ljubavi i u piću su važne sve okolnosti, pa tako i u radovima Axela Beckera, autora čije će slikarstvo ukoliko mu se analitično bude posvetio kao istraživanju vina, siguran sam, s vremenom pratiti sudbinu svakog pažljivo tretiranog „tečnog poljupca“.
Vedran Šilipetar, professor of Art
Pula, na Božić, Anno domini 2013.
