Minimalna Duša (Soul Minimal)
Axel Becker
Kompleksnost duše, i ljudske i kao bit umjetničkog stvaranja, također se može izraziti ekstremnom sintezom. To je slučaj s intuitivnim djelima Axela Beckera, koje karakteriziraju redukcionističke operacije boja i oblika koje nagrizaju udaljenost i razliku između slike i skulpture. Crpi se iz svakodnevne retorike kako bi sintetizirao i zgusnuo našu stvarnost u nekoliko elemenata. To je vidljivo u konstruktivnim dijelovima djela gdje se pojavljuju nova čitanja s ciljem postizanja ravnoteže i stvaranja kompozicijskih odnosa u kontekstu u kojem su predstavljena.
Becker stvara trodimenzionalnu "plastičnu poeziju", pozivajući na razmišljanje o složenosti ljudske komunikacije i njezinih kodova; njegova sposobnost leži u predlaganju minimalnog jezika koji se odmiče od uobičajenog i ponovljivog značenja znakova i umetnutih predmeta, kako bi se postigao jedinstveni događaj subjektivnosti i interpretacije. Zapravo možemo primijetiti uključivanja rastopljenog metala koja poprimaju nova značenja na njegovim monokromatskim platnima.
Na primjer, mimetički učinak tečnosti vode zapravo stvara metal; točnije, promjenom stanja kositra iz čvrstog u tekuće, što se zatim kondenzira u novi oblik stvarnosti koji se više ne samo zamišlja. To je vrsta "pjesničke alkemije" koja izvire iz imaginarnog i transformira se u stvarni svijet u novim uvjetima reprezentativnosti.
Čini se gotovo pokušajem reprodukcije "osjećaja" vode, njezinih zvukova, gustoće, zadržanih u njezinoj posebnoj dinamičnosti. Fuzija ne djeluje samo između molekula, već i s okolnim okolišem, ostavljajući jasno vidljiv i promijenjen trag. U drugim je djelima unija oblika i sadržaja još eksplicitnija, u novim odnosima između značenja i označitelja.
Stoga se stvara izvorni model značenja kao konteksta, Duchampianove memorije, koji ovisi o razmjeni s gledateljem i o prostoru u kojem su predmeti smješteni; i tako se vadičep izolira od svog konteksta i izvorne funkcije te se, postavljen na platno, može ostvariti kao novi indeks, na primjer kao zamišljene kazaljke na satu. Uz to, skulpture, posebno one u fiberglasu, igraju se na pokretima elegantne vijugavosti; oni su pojednostavljenja ljudskog lika osmišljena da ukažu na formalnu čistoću, svodeći je gotovo na apstrakciju.
Osobiti su konkavni i konveksni efekti te sloj boje koji stvara glatku i gotovo savršenu strukturu, sposobnu da odražava svjetlost i stvara dinamične dojmove. A upravo zahvaljujući boji i svjetlosti sinteza dinamičnosti čini nas da u potpunosti uživamo u skulpturi, gurajući nas na njezino cjelovito čitanje. Stoga u Axela Beckera hvatamo eksperimentalne zanimljivosti, u tehnikama i sadržajima, koje sažimaju i sažimaju iskustva naše suvremenosti.
Dr. Giorgio Vulcano
